Predavanje dr.sc. Gabi Abramac na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Predavanje će biti održano u sklopu kolegija ”Hrvatska i svijet u 20. stoljeću – komparatističke teme”, kojega vodi prof.dr.sc. Tvrtko Jakovina. Predavanje će biti održano u dvorani A-001.
James Clifford u svojem eseju ”Dijaspore” pojam dijaspore definira kao iskustvo gubitka, marginalnosti i egzila koje je često osnaženo sustavnim iskorištavanjem i kočenjem napretka. Prema Cliffordu (1994: 312), konstitutivna patnja supostoji sa vještinama preživljavanja koje čine snaga prilagodbe, proturječan kozmopolitizam i tvrdoglave vizije obnove. Svijest dijaspore živi gubitak i nadu kao definirajuću tenziju. Privrženost dijaspore domovini ono je što razlikuje dijasporu od imigranata. Kada se dijaspora suoči sa asimilacijskom politikom zemlje domaćina, ne asimilira se lako zbog toga što se dijaspora ”čiji je osjećaj identiteta prvenstveno definiran grupnom poviješću raseljenja i nasilnog gubitka ne može ‘izlječiti’ stapanjem u novu nacionalnu zajednicu” (Clifford, 1994: 307). Drugi razlog odbijanja asimilacije je taj što dijapora nastavlja održavati privrženost i praktične veze s domovinom ili s raseljenim zajednicama na drugim lokacijama.
Termin židovska dijaspora ili samo Dijaspora (na hebrejskom: galut – גלות ili golus na jidišu) označava židovski egzil iz biblijske Judeje i rimske Judeje, kao i kasniju imigraciju s područja Erec Izraela.
Prema podacima iz Biblije, Dijaspora se stvara 586. godine pr.n.e. kada su Babilonci osvojili Judeju, uništili Prvi Hram i izgnali stanovništvo. Babilonski vladar Nabukodonosor dozvolio je Židovima da u Babilonu žive kao zajednica. Druga grupa Židova izbjegla je u Egipat i naselila se u delti rijeke Nil.
Od godine 597. pr.n.e. stvaraju se tri različite skupine Hebreja. Jedna skupina živi u Babilonu i ostalim dijelovima Bliskog Istoka, druga skupina živi u Judeji, a treća u Egiptu. Premda je perzijski car Kir dozvolio Židovima da se vrate u svoju domovinu godine 538. pr.n.e., većina je odlučila ostati u Babilonu. Velik broj egipatskih Židova naselio se na otoku Elefantini u Gornjem Egiptu. Većina ovih zajednica zadržala je svoju vjeru, identitet i društvene običaje.
Godine 63. pr.n.e. Judeja je postala rimski protektorat, a godine 6. n.e. proglašena je rimskom provincijom. Židovi su se počeli buniti protiv Rimskog Carstva godine 66. n.e.. Tijekom opsade Jeruzalema godine 70. g. n.e. Rimljani su uništili Drugi Hram i skoro čitav Jeruzalem.
Godine 132. n.e. Židovi su se pobunili protiv Hadrijana. Hadrijanova vojska je 135. godine n.e. porazila židovsku vojsku i time okončala židovsku neovisnost. Jeruzalem je pretvoren u poganski grad po imenu Aelia Capitolina i Židovima je ondje zabranjeno živjeti. Hadrijan je također promijenio ime Judeja u Siro-Palestina.
Tijekom srednjeg vijeka Židovi su se podijelili u različite regionalne skupine koje se danas označavaju prema tri osnovne geografske skupine: 1) aškenaski Židovi koji su se naselili u sjevernoj, srednjoj i istočnoj Europi, 2) sefardski Židovi koji su se naselili na Pirinejskom poluotoku te nakon izgona s Pirineja godine 1492. u sjevernoj Africi i diljem Otomanskog carstva i 3) Židovi Mizrahi koji su ostali u Babilonu nakon razaranja Prvog Hrama.
Najveći broj zajednica u Dijaspori danas se nalazi u Sjedinjenim Američkim Državama (približno 5.75 milijuna), Francuskoj (približno 475.000), Kanadi (375.000), Ujedinjenom Kraljevstvu (300.000) i Rusiji (200.000).
